Kad nađemo nepoznatu oznaku na tanjuru, čaši ili žlici, lako je preskočiti detalje i zaključiti prebrzo. Naš cilj je koristiti kontrolni popis koji smanjuje pogreške i pomaže razlikovati serijsku proizvodnju, kasnije reprodukcije i razne varijante istog proizvođača. Ovaj pristup se oslanja na promatranje, usporedbu i kontekst, a ne na jednu „čarobnu” oznaku.
1) Prvo bilježimo gdje se oznaka nalazi: dno, rub, unutarnja strana ili dio koji je inače skriven. Položaj često prati proizvodnu praksu tvornice i može se mijenjati kroz razdoblja. Ako je žig na mjestu koje se brzo troši, očekujemo i jače tragove habanja na samoj oznaci.
2) Provjeravamo je li oznaka pod glazurom ili iznad glazure. Podglazurne oznake obično su zaštićenije i manje osjetljive na pranje, dok su nadglazurne sklonije brisanju i ogrebotinama. Ne tretiramo to kao dokaz starosti, nego kao podatak o tehnici i proizvodnom procesu.
3) Utvrđujemo tip žiga: reljefni, utisnuti, tiskani, naljepnica ili ručno oslikani potpis. Reljefni i utisnuti tragovi često prate kalupe i mogu upućivati na određenu liniju ili tvornicu. Ručno oslikane oznake znaju označavati dekoratera, radionicu ili posebnu seriju, ali tražimo i druge potvrde.
4) Kod staklenog posuđa posebno gledamo kako se žig ponaša na svjetlu: matirano, brušeno, kiselinski jetkano ili uopće bez žiga. Mnoge staklane su koristile naljepnice koje se s vremenom izgube, pa odsutnost oznake nije automatski znak replike. Tražimo alternativne tragove poput šava kalupa, načina brušenja ruba i ujednačenosti stijenki.
5) Na šalicama i tanjurićima čitamo sve elemente: naziv tvornice, grad/državu, logotip i eventualne dodatne riječi poput „fine”, „porcelain”, „stoneware”. Jezik i pravopis mogu biti korisni za okvirno razdoblje i tržište, ali ih uspoređujemo s potvrđenim primjerima. Ako je tekst neobično općenit ili nelogično složen, to samo povećava potrebu za dodatnom provjerom.
6) Na priboru za jelo provjeravamo gdje su oznake: na dršku, na spoju s oštricom, ili na stražnjoj strani. Oznake poput „stainless” ili numeričke oznake legure često govore o materijalu, ne o proizvođaču. Također razlikujemo žig proizvođača od oznaka standarda i uvoznika, jer to može promijeniti tumačenje porijekla.
7) Zapisujemo sve numeričke šifre i uspoređujemo ih s logikom kataloga: broj uzorka, veličina, serija ili kalup. Brojevi sami po sebi rijetko potvrđuju autentičnost, ali pomažu povezati komade iz istog seta. Ako je šifra prisutna samo na jednoj vrsti komada, bilježimo to kao moguću varijantu proizvodnje ili kasniji dodatak.
8) Provjeravamo dosljednost između oznake i izrade: kvaliteta glazure, oštrina dekora, poravnanje tiska, te završna obrada ruba. Ne tražimo savršenstvo, nego uobičajene obrasce za određenu tvornicu i razdoblje. Kad oznaka izgleda „previše nova” u odnosu na ostatak komada, razmatramo mogućnost zamjene dijela, restauracije ili kasnijeg otiska.